Nasrudin hođza

Nasrudin Hodža – priče

Nasrudin-hodža i žene

Nasrudin-hodža se bojao svoje žene, a taj strah nije toliko ni krio od svijeta, ali je opet želio znati da li se kao on, i drugi ljudi boje svojih žena.
Jednom, kad je u Aksehiru u džamiji držao vaz, zapita prisutne da li se boje svojih žena.
– Ko se boji, neka na noge ustane! – poviče Hodža.
Svi ustadoše osim jednog.
Nasrudin-hodži odahnu na srcu kad vidje da nije usamljen, ali kad vidje jednog da sjedi, bi mu drago da ima barem neko ko se ne boji žene.
– Evo,ljudi, pogledajte junaka! Evo čovjeka koji se ne boji svoje žene!
– Ama jok, efendija! Čim ti spomenu ženu, meni se obje noge podsjekoše, pa nemam snage da na njih ustanem – dočeka onaj.

Koju bi ženu Hodža spasio

Neko vrijeme Nasrudin imao dvije žene. Jednog dana dođu one zajedno pred njega, pa ga upitaju:
– Koju od nas dvije vie voliš?
– Obje – reče Hodža i htjede da tako zabasuri stvar, ali ga one ne htjedoše pustiti.
Mlađa žena mu reče:
– Zamisli da smo obje u lađi na jezeru, pa se lađa izvrne, a ti možeš samo jednu da spasiš. Koju bi ti od nas dvije spasio?
Hodža se okrenu starijoj ženi i reče:
– Ženo, ono ti znaš malo plivati, zar ne?

Nasrudin i car

Nasrudin je kao dijete od sedam godina s knjigama u torbi pošao u veću školu.
Srete ga ondašnji car koji se svako jutro šetao bez pratnje, da ga ne bi poznali.
Car vidje po spoljašnosti dječijoj da je bistar te se upusti s njime urazgovor.
– A kuda ti ideš, sinko?
– U školu.
-Uzmi ovaj zlatnik te kupi sebi šećerlama!
– Vidjet će me otac. On će me pitati od kuda mi zlatnik, pa će me poslije tući.
-S amo uzmi! Pa ako tvoj otac uspita, a ti mu kaži: “Dao mi je car” pa ti on neće ništa reći.
– Neće mi vjerovati.
– Zašto ti neće vjerovati?
– Zar car ikad daje samo jedan zlatnik? Ako mi napuniš torbu zlatnicima, vjerovat će mi se.
Car pohvali mudrost dječakovu, napuni mu torbu zlatnicima i pošalje ga kući.

Nasrudin i pas

Jednom Nasrudin Hodža išao nekuda kroz selo, pa na njega naleti pas  njegovog komšije. Hodđa, da se odbrani, potegne sjekiru, udari psa u glavu, a pas otegne repinu.
Komšije ode Kadiji, pa mu se potuži. Odmah dovedu Nasrudina, te mu reče Kadija:
– Što nisi drškom udario psa, već sjekirom?
Na šta će mu Nasrudin:
– Da je htio pas mene repom ujesti, i ja bih njega udario drškom.

Od čega dolazi zijevanje

Jednom Nasrudin hodžu zovnu na sijelo, na kojem je bilo mnogo zvanica. Nasrudin se nadao da će se, kako je to bio običaj, na sijelu iznijeti štogod da se pojede, pa nije kući prije sijela ništa okusio.
Sijelilo se zadugo, pričalo se mnogo, a domaćin i ne pomišlja da iznese nešto od jela.
Hodža jednom zijevne, a domaćin ga upita: – Hodžefendija, od čega dolazi zijevanje?
– Imaju, efendum, dva uzroka zijevanju: može se zijevati kad je čovjek gladan, a nekad se zijeva i kad je čovjek pospan. Ali, meni se još ne spava.

Kako se čuva kuća

Pričaju da je jednom Nasrudin-hodžina mati pošla od kuće negdje u mahalu a reče Nasrudin-hodži, još dok je bio dječak, da čuva kućna vrata.

Mati ode.

Hodža je sjedio na vratima do podne, dosadi mu se, počne se s djecom igrati, a dođe ti hrsuz i pokrade sve po kući što nađe.

Vrati se mati, vidi šta je bilo i reče svome sinu:

– Bolan, što nisi čuvao?

Sin odgovori:

– Bogme vratima nije nista bilo, a ti nisi rekla da čuvam kuću.

Lopov i hodžina dova

Jedne noći Nasrudin-hodža osjeti lopova kako hoda po krovu, pa reče glasno ženi:

„Došao sam kasno prošle noći i zakucao na vrata, a ti nisi čula. Ja sam tada proučio ovu dovu, potom se čvrsto uhvatio za mjesečeve zrake i unišao u kuću.“

I onda hodža prouči glasno tu dovu.

Lopov, koji je na krovu slušao ove riječi, zapamti dovu, pa je i on prouči. Poslije ustane, zagrli objema rukama mjesečeve zrake, pa se sa krova pusti dolje da bi sišao u kuću. Naravno da je i pao i sav se razbio. Hodža odmah potrča i uhvati lopova za jaku, a zatim poviče:

„Ženo, brzo donesi svijeću, uhvatio sam lopova!“

Lopov, koji je ječao od bola, reče:

„Hodža, ne moraš se žuriti! Dok je ona dova u tebe, a ova pamet u mene, neću se tako lahko spasiti iz tvojih šaka!“

Ima devina glava

Hodžina je žena prela konac, a hodža bi ga nosio na pazar i prodavao. Ali su mu bezdušne esnaflije plaćale vrlo nisku cijenu za to. Hodža odluči da im dade jednu lekciju. Nađe devinu glavu, dobro je obmota koncem, napravi naizgled veliko klupko i odnese na pazar. Ondje ga jeftino zacijeni, te se odmah javiše mušterije koje zapitaše hodžu da li nema što ispod konca. Hodža odgovori:

- Ima devina glava.

Najzad robu proda i novac primi.

Sutradan reče onaj čovjek koji je kupio konac:

- Hodža, zar ono tebi dolikuje! Ti mi reče da u klupku nema ništa osim konca, pa me prevari.

Hodža mu na to reče:

- Ja ti nisam slagao. Rekao sam da ima devina glava, a to si i kupio. Za novac koji si dao, dobio si vrijednost koja potpuno odgovara, nisi se prevario.

Nasrudin i knjiga

Prijatelj upita Nasrudina: „Zašto si zavezao knjigu za svoju nogu?“

„Da je ne bih izgubio“, odgovori Nasrudin.

„Ali ne možeš je čitati dok ti je tako svezana“, reče mu prijatelj.

„Niti je mogu čitati kad je izgubim“, reče Nasrudin.

Što ne pitate šta hodža jede

Nasrudin-hodža dođe u jedan grad da nešto zaradi, pa poče da propovijeda u džamiji. Kad bi veče, nikome ne pade na pamet da mu pošalje večeru. Kako bi prve večeri, tako i sljedećih. Desetak dana iza toga on u jednoj propovijedi spomenu da se Božiji poslanik Isa nalazi na četvrtom nebu. Na izlasku iz džamije približi mu se jedan čovjek i zapita ga:

- Dragi hodža, ti si rekao da se poslanik Isa nalazi na četvrtom nebu. Da li Blagoslovljeni ima ondje šta da jede i pije?

Hodža, gladan, uzruja se na ove riječi pa mu odgovori:

- O, da čudnih ljudi! Ja sam ovdje već petnaest dana, a niko ne pita šta li taj siromah hodža jede i pije. A vi od mene tražite da vam kažem šta jede i pije na četvrtom nebu Božiji poslanik, koga Allah hrani raznovrsnim rajskim jelima.

Nasrudin-hodža krijumčar

Veoma često Nasrudin-hodža prelazio bi iz Perzije u Grčku na leđima magarca. Svaki put na magarca bi nabacio ogroman svežanj pun različite robe i s time prelazio iz zemlje u zemlju.

Graničari su znali da Nasrudin nešto krijumčari pa bi ga svaki put zaustavljali i temeljito pretresali. No, koliko god se trudili nikako ne mogahu otkriti šta to Nasrudin prenosi.

„Šta prenosiš, Nasrudine?“, pitali bi graničari. „Krijumčarim nešto“, uvijek bi odgovarao Nasrudin-hodža.

Mnogo godina nakon toga Nasrudin se preseli u Egipat. Tamo jedne prilike susrete jednoga od onih graničara:

„Nasrudin-efendija“, reče graničar, „evo, prošlo je mnogo godina otkako si krijumčario onu robu. Sada živiš u luksuzu, uživaš u jednoj drugoj zemlji, daleko od Perzije i Grčke. De mi reci, šta si sve vrijeme krijumčario s onim magarcima?“

„Pa magarce“, odgovori hodža.

Lopov u hodžinoj kući

Jedne noći probudi žena hodžu:

- Nasrudine, bolan, probudi se. Haman nam se lopov ušunjao u kuću.

Bunovan hodža dade joj znak da šuti:

- Pusti ga, nek' radi svoj posao. Baš me zanima šta li će on vrijedno naći da ukrade u ovoj našoj sirotinji.

Hodža, učitelj arapskog jezika

Pošao jedan čovjek na hadž pa se obratio hodži kao učenom čovjeku da ga poduči malo arapskom jeziku kako bi mogao sa svijetom promuhabetiti koju na svom putu. Međutim, i hodža je znao samo nekoliko arapskih riječi pa ga poče podučavati onom malo što je znao.

-  Znaš li ti kako se na arapskom kaže 'vruća čorba'? upita ga hodža.

-  E, to znam, ali ne znam kako se kaže 'hladna čorba', reče čovjek.

-  To ti neće trebati. Jedan pravi Arap nikad neće jesti hladnu čorbu, nego samo vruću, pouči ga Nasrudin.

Hodžino dijete

Dobio hodža sina, ali dijete bilo baš naopako. Mali je po cijeli dan spavao, a čim bi sunce zašlo, počeo bi plakati i ne bi prestajao sve do zore. Hodža i hodžinica nikako nisu mogli zaspati te se dogovore da riješe problem tako što će pola noći žena ljuljati dijete, a drugu polovicu hodža.

Tako i bi. Do po noći žena je ljuljala bešiku i dijete je bilo mirno, dok je hodža slatko spavao. Kad prođe pola noći, dođe žena do kreveta pa budi hodžu:

-  Nasrudine, hajde blago meni, vrijeme je da ti ljuljaš maloga.

Hodži se nije ustajalo ispod toplog jorgana pa reče:

-  Mora dijete malo plakati. Nego, deder ti ljuljaj onu svoju polovicu, a moja polovica neka se sita isplače.